Vec neko vrijeme imam namjeru pisati o specificnim aplikacijama koje imaju odredjenu namjenu i koje ja svakodnevno ili ponekad koristim. Ipak sam se odlucio napisati post koji ce obuhvatiti sve aplikacije koje koristim i bez kojih naprosto ne bih mogao zamisliti svoj PC. Naravno pored Debian-a i Gnome-a

Neki dan sam od jedne djevojke dobio kompliment i kritiku na racun ovog bloga. Naime blog je OK, sve je super ali pisem previse negativno (hvala I. : ) ). I tad sam joj rekao da cu se potruditi da budem pozitivniji i da pisem o nekim lijepim stvarima. Od tad mozgam sta je to pozitivno sto bi se moglo napisati? Znam da je o losim stvarima hiljadu puta lakse pisati, ali kontam da tu negdje mora biti i nesto pozitivno.

I tako nam dodje i taj  1. Maj, praznik rada. Gledajuci situaciju u BIH, iskreno pojma nemam zasto se tako zove. Prava istina je ustavari sto se tamo neko 1856 izborio za radnicka prava i 8-satni radni dan. No kod nas je to malo drugacije. Dok citav svijet danas protestvuje trazeci bolje sutra,kod nas je narod vec prije 24 sata krenuo na livade.

Vec odavno imam namjeru da pisem o ovome ali nikad nisam pri racunaru kad me spuca inspiracija,a onda kasnije pljuvanje nema smisla. I sad vjerovatno necu biti dovoljno objektivan koliko bi trebao. Kako drugacije kupac namjernik da se osjeca kada ode u najmoderniji shopping centar u gradu po neke osnovne namirnice koje zivot znace, a od samog ulaza pa sve dok ne dodjes kuci ta kupovina se svodi na borbu sa samim sobom da nekog ne ubijes ili u najboljem slucaju razapnes.

Nekad prošle subote poslije Barcelone i Espanyola,kontajucu da li da saltam na Palermo-Juventus ili da hvatam neki film,vidim nesto mi poznato. Zenica. Iskreno nisam imao pojma ko je taj Memo i sta radi, no otprilike nakon 2 minute mi je bilo jasno. Deranje,urlikanje,zavijanje i ostali,zivotinjama poznati, zvukovi i neuspjeli pokusaj “sarajevskog mangupa”.